Pustinjske oce, ljude iznimno duboke duhovnosti, obično zamišljamo kao ozbiljne, askezom ispijene likove. No to nije potpuna slika. Oni su bili ljudi u pravom smislu riječi. Budući da su se danomice družili s Bogom, zračili su nečim božanskim. To se možda ponajbolje očitovalo u njihovoj duhovitosti.
Njihove duhovite šale, anegdote i izreke sabrane u ovoj knjizi najbolji su spoj naravi
i nadnaravi, i primjer životne jednostavnosti. One pokazuju da je duhovitost oznaka
istinske duhovnosti i da je ljudskost oznaka svake istinske savršenosti.
Danas i u Crkvi i u svijetu susrećemo vrlo mnogo ozbiljnih, smrknutih, zabrinutih i
zamišljenih lica; premalo je vedrine, osmijeha, duhovitosti i radosti. To mnogo govori
o nama i našem vremenu. U tom smislu Duhovitost duhovnih može nam poslužiti kao
"terapija". Može nam pomoći da se oslobodimo straha, može nas potaknuti na razmišljanje, na vedrinu ili nam barem biti osvježenje u trenucima klonuća.